8. studenoga 2008. godine, posjetila sam sa svojim cekačima grad heroja, moj grad, grad Vukovar. To mi je zaista bio najljepši izlet koji smo organizirali kao razredna zajednica. Budući sam rođena Vukovarka osjetila sam ponos, radost i uzbuđenje još onog trenutka kad nam je naša razrednica obznanila da ćemo na izlet poći baš u moj kraj, u središte Slavonije. Uistinu mi je drago što su moji prijatelji iz razreda imali priliku posjetiti Vukovar i proživjeti barem na kratko njegovu tužnu povijest, pogotovo što su se ovaj put sami osobno uvjerili i osjetili njegovu čarobnu dušu, njegov miris i dah. Još draža mi je činjenica što su njihovi dojmovi nakon izleta bili pozitivni i puni riječi hvale oko same organizacije. Naravno da ipak nitko nije bio sretniji od mene. Naime, posjet u Vukovar za mene je značio i priliku da posjetim svoju baku i djeda, povratnike koji tamo ponovno žive od 1998. godine. Susret s mojim najmilijima bio je dirljiv, ali kratak. Moj otac posjećuje svoje roditelje i svoj rodni grad jednom mjesečno. Žar kojim priča o Vukovaru jednostavno je riječima neopisiv. Svaki spomen na ratne strahote i razaranja ili koja dosjetka iz njegove mladosti ispuni mu oči suzama, a potom i moje srce obavije tuga. Taj grozni rat nije ostavio za sobom samo materijalne štete. Odnio je ljudske živote i u mojoj obitelji te ostavio emocionalne rane, one puno gore, puno dublje. Unatoč svim tim strahotama i tragičnim ljudskim sudbinama Dunav i dalje nastavlja teći svojim tokom. Vrijeme prolazi, Dunav teče, ali ne ispire, niti će ikada isprati i odnijeti ono što je ostavilo neizbrisiv trag u mom srcu, našim srcima i vašim srcima. Rane su možda djelomično zacijelile ali duša pamti.

Nadam se da se sjećanja na moj i vaš Grad Heroj neće probuditi samo kada se približi tužni dan i tužni mjesec u godini.

Uspomene na naš grad, simbol naše Hrvatske, zauvijek će ostati kao i nada za bolje sutra.

            Sara Radanović, 4.c

ovdje možete pogledati slike sa izleta:
/fotogalerija?show=album&id=5